Piše: Jovan Plamenac
„Ničija nije gorela do zore“, kaže naš narod. Naravno, neće ni Mila Đukanovića. Svi to znamo. To zna i on. I zbog toga je ovolika panika među crnogorskim vlastodršcima.
Ne vidi se ta panika samo u surovim reakcijama policije na narodnim protestima u Podgorici. Tako bjelodano je bila vidiva i u napadnim medijskim nastupima Mila Đukanovića (u daljem tekstu Mila) uoči posljednjeg narodnog protesta, kada je, nimalo muški, kukao „Postavili su šatore na ulicu, blokirali su nam ulicu, ne možemo da prolazimo ulicom“.
Podgoričani su desetak dana bili prinuđeni da koriste takozvane alternativne pravce, odnosno susjedne mostove na Morači. I to je postao najveći problem u novijoj istoriji Crne Gore.
Konavaoske krave i jahte sa Dubrovačke rivijere bile su mila majka. „Radoje Dakić“, „Obod“, „Tara“, „Košuta“, „Bojana“, „Primorka“, „Celuloza“, „Polimka“, „Vunko“, „Lenka“, „Prva petoljetka“, „Gornji Ibar“, „Velimir Jakić“, „Titeks“, „Rivijera“, „Vukman Kruščić“, „Onogošt“, „Željezara“, „Autoprevozno“, „Javorak“, „Rudnici boksita“, „Brskovo“, Prvoborac“, „Mljekara“, „Marko Radović“, „19. decembar“, „Duvanski kombinat“... i još, i još puno preduzeća koja su privatizovana pod budnim nadzorom Milovih vlada, s načelom „a đe sam tu ja“, koja su veoma brzo potom propala i njihovi radnici su ostali bez posla i samim tim bez plata, danas pominju samo državni neprijatelji.
Gorivo u na brzinu sklepanim limenjacima preko Skadarskog jezera, cigarete u gliserima preko Jadranskog mora, taj državni šverc kojeg su radili ljudi od povjerenja Milove vlade, sa hijerarhijskim procentima do samog vrha, danas pominju samo oni koji su protiv evropskih integracija Crne Gore i njenog ulaska u NATO.
„Blokirali su nam ulicu“ – to je ključni problem današnje Crne Gore.
Taj gorući problem ovog naroda prepoznali su, i njime su se danima intenzivno bavili, mnogi mediji u Crnoj Gori, vjerno pomažući Milu, kojem tako ljigavo služe, da se izvuče iz neugodne situacije.
Neko je procijenio da će tako medijski obrađeni narod batinanje pred zgradom crnogorskog parlamenta progutati kao spasonosni lijek, koji će ga izliječiti od opake bolesti prolaska preko Morače alternativnim pravcima.
Međutim, loše je procijenio.
Milo se prljavim poslovima koji su u Crnoj Gori u vrijeme njegove neprikosnovene vladavine (koja se poklapa sa takozvanom tranzicijom, koju je ovdašnja vlast shvatila kao legalnu krađu) rađeni pod nadzorom njegovim i njegovih najbližih saradnika, toliko ubrljao da danas mora da odradi sve, ma koliko to bilo nečasno, što od njega zatraže bjelosvjetske kabadahije, koje mogu da ga procesuiraju samo primijete li da mu osmijeh kada im se obraća nije dovoljno topao.
Tako je Milo odradio otcjepljenje Crne Gore od Srbije, tako je odradio priznavanje tog američkog kopileta od države Kosova, tako je, ovih dana, odradio i podršku prijemu te surogat države u Unesko... Tako će, jadnik, da odradi sve što od njega zatraže. Kihne li samo neki ambasador Amerike, Njemačke, Engleske... koji mu je postavljen u Podgorici, on, jadnik, odmah skida gaće.
I majku će da proda, samo glavu da sačuva.
Nije on bio takav. Imao je ličnu čast, ali pare su ga namamile u propast. Sada ima para, ali više se ne pita sam za sebe.
Nego, eto mu ga, što je tražio to je dobio. Problem je što smo mi, što je crnogorski narod postao zatočenik njegove slobode.
U očuvanje svoje slobode Milo je upregao sve instrumente, sve servise svoje vlasti: DPS aktiviste, medije, policiju i sudstvo. Na taj način Crnu Goru je – privatizovao.
To je tako gadno, da crnogorski narod, zaista, to više neće da trpi. I zato – Milo mora pasti!
Njegov pad se osjeća u vazduhu, iako je taj vazduh tako surovo nadojen suzavcem.
Slobodni, nekorumpirani izbori – to je Milov pad. Izbori bez pritisaka, ucjena, kupovine glasova – to je kraj aktuelnog crnogorskog beščašća.